| Roberto Ampuero - najčitaniji suvremeni čileanski književnik |
Kažu da je Čile zemlja pjesnika što je i dokazano dvjema Nobelovim nagradama - Gabrieli Mistral 1945. i Pablu Nerudi 1971. Isto je tako zemlja u kojoj su Hrvati (osobito u književnosti) postigli značajne uspjehe. Četiri uspješna suvremena čileanska književnika su hrvatskog podrijetla: Antonio Skármeta, Ramón Díaz Eterovic, Juan Mihovilovich i Andrés Morales Milohnic. U čileanskoj se književnosti između ostalih ističu José Donoso, Jorge Edwards, Isabel Allende, Diego Muňoz Valenzuela, Luis Sepúlveda a trenutačno najčitaniji čileanski književnik je kolumnist i sveučilišni profesor Roberto Ampuero (Valparaíso, 1953.) čije se knjige tiskaju i prodaju u velikim nakladama.
On je ne samo dobar i zanimljiv pisac već i osoba bogata životnog iskustva. Godine 1993. iznenada se i na spektakularan način, pojavio u književnosti s romanom¿Quién mató a Cristián Kustermann? (Tko je ubio Cristiána Kustermanna?) koji je tada osvojio Nagradu za roman lista El Mercurio. Njime je u svijet čileanskih književnih junaka ušao detektiv Cayetano Brulé koji će se ponovno pojaviti u romanima Boleros en La Havana (Bolera u Havani, 1996.), El alemán en Atacama (Nijemac u Atacami, 1999.) i Cita en el Azul Profundo (Sastanak u dubokom plavetnilu, 2000.) s jednako snažnim odjekom i kod publike i kod kritike. Opet se pojavljuje u Ampuerovom najnovijem romanu El caso Neruda(Slučaj Neruda). Ampuero proširuje lepezu svoga stvaralačkog rada knjigom pripovijedaka El hombre golondrina (Čovjek lastavica, 1997.) i romanom za mladež La guerra de los duraznos (Rat bresaka, 1998.). Godine 1999. objavljuje roman Nuestros años verde oliva (Naše maslinastozelene godine) nadahnut njegovim osobnim iskustvom iz Havane, grada u kojemu je studirao sedamdesetih godina, a Pasiones griegas (Grčke strasti) 2006. godine. Njegove knjige, koje u Čileu imaju više od četrdeset izdanja, također su objavljene u drugim zemljama Latinske Amerike, Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji, Grčkoj Portugalu, Francuskoj i Hrvatskoj... Prevedene su na engleski, njemački, francuski, talijanski, kineski, ševdski, portugalski, grčki i hrvatski jezik. Ampuero sada živi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje predaje na poslije diplomskom studiju na Sveučilištu u Iowi i podučava u ljetnoj školi u Middlebury Collegeu, Vermont. Njegova knjiga Ljubavnici iz Stockholmaje 2003. godine proglašena Knjigom godine u Čileu i bila najprodavanijom knjigom u toj zemlji. Ovaj pisac svakako ima i vrlo zanimljiv životopis. Naime, Roberto Ampuero Espinosa, sin Roberta Ampuera Bruléa i Angélike Espinose, odrastao je u dobrostojećoj obitelji srednje klase i desne orijentacije. Njegova baka po majci bila je Francuskinja, a otac mu je za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio za sjeverno-američku obavještajnu službu. Polazio je Deutsche Schule u Valparaísu i dobro naučio njemački. Sa sedamnaest godina preselio se u Santiago gdje je počeo studirati na Čileanskome sveučilištu. Prema njegovim riječima, ujutro je studirao antropologiju a poslijepodne latinsko-američku književnost. Tada je ušao u Komunističku mladež “jer je vjerovao da je socijalizam demokratičan, pravedan i ekonomski napredan.” (1) Kad se dogodio državni udar u Čileu, odlučio je otići u Istočnu Njemačku. Tamo je dobio stipendiju za studij novinarstva na tadašnjem Sveučilištu Karla Marxa u Leipzigu. U Istočnoj Njemačkoj upoznaje Margaritu Flores, kćerku Fernanda Floresa Ibarre, javnog tužitelja kubanske revolucije i odlazi živjeti s njom na Kubu. Godine 1974. došli su na Otok i oženili se. Brak je trajao do 1977. Živeći na Kubi, Roberto Ampuero mijenja svoje političko uvjerenje. Nakon diplome na Sveučilištu u Havani gdje je studirao latinsko-američku književnost, odlazi s Kube u Istočnu Njemačku gdje radi kao prevoditelj. Upisuje poslije diplomski studij iz književnosti, ekonomije i politike. Od 1983. do 1993. živi u Zapadnoj Njemačkoj i radi kao dopisnik za talijansku novinsku agenciju IPS. Glavni je urednik njemačkoga časopisa Desarrollo y Cooperación (Razvitak i suradnja). Godine 1987. ženi se Anom Lucrecijom Rivera Schwarz, veleposlanicom Gvatemale u Njemačkoj. Godine 1993. vraća se u Čile gdje objavljuje svoju prvu knjigu Quién mató a Cristián Kustermann? Slijede ostala njegova djela. Od 1997. do 2000. živi u Švedskoj, a od 2000. u SAD-u. Na Sveučilištu u Iowi. 2005. je doktorirao filozofiju. Od njegovih djela izdvojit ćemo tri uspješna romana Ljubavnike iz Stockholma, Grčke strasti i Naše maslinastozelene godine. Kriminalističko-erotski roman Ljubavnici iz Stockholma objavljuje 2003. godine. Glavni junaci toga djela su čileanski bračni par intelektualaca - Cristóbal Pasos (45), pisac policijskih romana i njegova žena Marcela (27), glumica i prodavačica antikviteta, kći pukovnika Montúfara koji je u razdoblju diktature zauzimao značajnu funkciju. Čileanci se u Stockholmu u kojemu žive, susreću s novim načinom života koji je puno slobodniji nego život u njihovoj zemlji. Ampuero tvrdi da ovaj roman nije romantičan u tradicionalnom smislu jer govori o različitim senzibilitetima muškarca i žene te njihovim viđenjima ljubavi, nevjere, erotike i seksa. Pasos jednoga dana pronalazi nešto uznemirujuće: u jednoj od ladica svoje žene nailazi na vrećicu s erotskim rubljem koje ona nikad nije koristila s njim. Taj će događaj probuditi njegovu nekontroliranu ljubomoru jer mu se čini da je postojanje ljubavnika neizbježno.  Odlučuje slijediti svoju ženu i u svakoj njezinoj radnji pronalazi još jedan dokaz njene nevjere. Usporedno, njegov susjed, Šveđanin Marcus Eliasson, pronalazi svoju suprugu mrtvu - popila je preveliku količinu sredstava za spavanje. Policija tvrdi da se radi o samoubojstvu, iako kućna pomoćnica u Marcusovoj kući - Poljakinja čije usluge dijele i Pasosovi - tvrdi da je riječ o ubojstvu. Ta će teorija osnažiti kad i Poljakinja za kratko vrijeme osvane brutalno ubijena. Ostatak priče odvit će kao u igri domino. Uz ovaj uzbudljivi roman uranjamo u vrtloglavu narativu rijetko viđenu u suvremenoj čileanskoj književnosti. Ampuero nas ovom pričom punom tajanstvenosti i lažnih tragova, začinjenom znatnom količinom erotike, iznenađuje i drži u napetosti i nedoumici do posljednje stranice. Jer, proza ovoga pisca, prema riječima književne kritičarke Marcele Serrano, jest: “osvježavajuća, životna, kozmopolitska kao rijetko koja, moderna, a posjeduje i vrijednost koja svakim danom sve više privlači čitateljsku publiku: zabavna je. Njegova sposobnost zapažanja uistinu je na zavidnoj razini, kao da se iza ovoga romanopisca skriva britak sociolog“.
Knjigu Grčke strasti kineski su hispanisti proglasili najboljom objavljenom knjigom u 2006. godini. U njoj Ampuero, na svoj poznat i zanimljiv način, obrađuje novu temu, ovaj put ljubavnu. Glavni su likovi sveučilišni profesor Bruno Garza koji je blizu pedesetim godinama i njegova supruga Fabiana. Bruno je Čileanac, a ona Kostarikanka. Jednoga dana Bruno pronalazi neočekivanu poruku u elektronskoj pošti - „Nemoj me zvati ni tražiti “. Fabiana ga je odlučila napustiti. Taj događaj mijenja njegov do tada relativno miran život profesora koji ponekad vara suprugu. Jer, Bruno nije spreman izgubiti nekoga s kim je proveo veći dio svoga života. Putuje u New York, zatim u Antiguu de los Caballeros u Srednjoj Americi, a poslije u Grčku. Očajnički tražeći svoju suprugu, traži i odgovore na pitanja o svojemu braku, o nestanku ljubavi i izgubljenoj strasti. Muž i žena nastoje pronaći razumno objašnjenje svojega ljubavnog neuspjeha i života u dvoje. Fabiana, bježeći od braka bježi i od sjena prošlosti te svojega podrijetla iz egzotične i nasilne Srednje Amerike, a sa sobom nosi bolne obiteljske tajne. Želi biti sama i odlučiti o svojemu daljnjem životu. Jer, ona je žrtva svoga nevjernog i nemarnog supruga, dosta hladnoga i pomalo nespretnog, koji vjeruje da treba odvajati ljubav i seks, što je za nju nezamislivo. Kroz priču otkrivamo da je Bruno prije svega nezreo i nepopravljivi egocentrik. Bez dogovora, oboje su odlučili završiti svoja putovanja na grčkome otoku gdje su u mladosti proveli divne trenutke. Tu se ponovno susreću i nastoje oživjeti svoju ljubav, strast i sreću. Žele se ponovno vratiti u raj (ili ga tek otkriti). Osim naslova i ambijenta, postoje i druge sveze koje povezuju ovaj roman s (klasičnom) Grčkom: glavnoga se junaka stalno uspoređuje s Homerovim junakom Odisejem, pisac upotrebljava izvjesne epske epitete, a tu su i teme putovanja i sudbine. Poput junaka iz klasične grčke književnosti koji su putovali svijetom savladavajući različite prepreke, tako i glavni lik ovoga romana, postmodernistički junak, traži svoju vlastitu Itaku i na tome putu slijedi iste tragove. S druge strane, dok je sudbina u staroj Grčkoj već unaprijed utvrđena jer su to uradili bogovi, u ovome je djelu ona prepuštena protagonistu koji vjeruje da je život likova u njemu već opisan u nekoj knjizi. U ovome zanimljivom i napetom romanu koji se čita u jednom dahu Ampuero, erotski i ekspresivno snažnije, svojim jedinstvenim stilom priča priču koja čitatelja od početka do kraja drži u stalnoj napetosti, a rasplet je nepredvidiv. U njemu je učestao razgovor glavnog lika s njegovim drugim ja, i na kraju Bruno shvaća da sreću treba tražiti u onome što nam je u blizini, nadomak naše ruke. Također mu postaje jasno da se nije trudio razumjeti svoju suprugu i da je nije slušao, te da se za ljubav u braku treba boriti jer uvijek ima nade za nju. U Grčkim strastima isprepliću se različiti scenariji i likovi, a svaka nam scena daje neku pouku o životu. Osnovna je: treba vjerovati u ljubav. Ako se njegovi romani Ljubavnici iz Stockholma i Grčke strasti čitaju u jednome dahu, knjiga Naše maslinastozelene godine je pravi književni biser s autobiografskim elementima. Ova je izuzetno djelo do sada doživjelo sedam izdanja. U njoj ovaj uspješni pisac, bivši novinar i sadašnji sveučilišni profesor opisuje svoje mladenačko doba. Nakon vojnoga udara u Čileu koji se dogodio 1973. godine, mladi Čileanac iz dobrostojeće građanske obitelji odlučuje pobjeći iz zemlje skupa s istomišljenicima koji pripadaju jednoj drugoj društvenoj skupini. Dolaze u Istočnu Njemačku gdje počinju studirati na tamošnjim fakultetima. Glavni se junak zaljubljuje u mladu i lijepu Margaritu Cienfuegos, kćerku visokoga kubanskog dužnosnika, glavnoga državnog tužitelja i Fidelove desne ruke, te odlazi s njom živjeti na Kubu. Ono što je započelo kao revolucionarna strast brzo će doživjeti neuspjeh - Kuba nije ono što je mladi Čileanac zamišljao. Ljubavna pustolovina u stilu Don Juana i mladenački romantizam polako ustupaju pred surovom kubanskom stvarnošću, a život mu se pretvara u bezizlaznu dramu. Veza između mladoga para prestaje biti okosnicom priče i narativna osovina postaje unutarnji sukob u protagonistu ovoga romana. On je bolno suočen sa svojim razočarenjima i uhićen u zamku koju mu je postavilo nemilosrdno društvo koje živi samo kopiju ili fikciju svojih ideala za koje su se Kubanci u početku borili. Roman Naše maslinastozelene godine uključuje se u plodni rasadnik velikih suvremenih latinsko-američkih romana koji opsežno opisuju svjedočanstva o ubrzanome rušenju i potpunome nestajanju revolucionarnih ideala zbog sloma utopije koja nije uspjela ostvariti svoje vlastite snove. U ovoj knjizi otkrivamo Kubu onakvom kakva ona jest: prelijepa, ali duboko ogrezla u siromaštvo većine. Dok se prosječni stanovnici jedva snalaze uz reducirane porcije namirnica, vodeći krugovi oko Fidela ili njegovoga brata Raúla uživaju sve blagodati svojeg socijalističkog društva. Prema njoj se namjerava snimiti film koji bi već iduće godine mogao doći u kina. Teško da će se na filmsko platno prenijeti sve pustolovine glavnoga junaka opisane na 400 stranica, ali onima kojima je ovo djelo na neki način posvećeno bit će lakše pogledati film nego pročitati knjigu koja potajice (ipak) kruži Otokom. Ovome vješto napisanome i izuzetno napetom štivu, posebnu draž daje činjenica da je ono i svojevrsna prijetnja jednoj utopiji. Makar pisac tvrdi da je sve fikcija, u knjizi prepoznajemo i njega i njegovu prvu ženu, te bivšega punca kojega su nazivali Lokvom krvi jer je hladnokrvno tjerao pred zid sve one koji su se usudili pobuniti protiv sustava koji im je nametnuo Fidel Castro. Roberto Ampuero je pobjegao s Kube i uspješno se vratio svojim korijenima. Na sreću, uspio je doći natrag u svoj svijet koji je želio napustiti zbog mladenačkih ideala i vjere u humano i pravedno društvo jednakosti. Mnogi u tome nisu uspjeli i svoje su komunističke zablude platili glavom. Ovoga je pisca Castrov režim smatrao izdajicom i proglasio ga nepoželjnom osobom optuživši ga da je iskoristio blagodati režima i na kraju pobjegao. Osobito ga je žestoko napadao bivši punac koji se nastanio u glavnome gradu Čilea i jednako tako pobjegao iz zemlje u kojoj je imao veliku moć. Za Roberta Ampuera su događaji opisani u ovoj knjizi vjerojatno bili strašno, ali korisno iskustvo, a za čitatelja koji preko njih otkriva najmračnije tajne jedne neobične zemlje oni su prava književna poslastica. Najnovija knjiga ovoga vrsnog pisca je Slučaj Neruda. U njoj ponovno opisuje događaje vezane uz detektiva Cayetana Bruléa. Detektiv Brulé inače rješava vrlo složene slučajeve, često se bori s moćnim protivnicima i život mu je neprestano u opasnosti. On je detektiv s puno duha koji znade zadobiti tuđe povjerenje i rado uživa u dobroj hrani i izvrsnim čileanskim vinima. Ovoga puta radi za Pabla Nerudu koji ga 1973. godine, po povratku iz Pariza gdje je obnašao dužnost Allendeova veleposlanika, moli da pronađe njegovu nekadašnju ljubav Beatriz de Bracamonte. Brulé slijedi njezine tragove u Meksiku, na Kubi, istočnoj Njemačkoj i Boliviji. Na kraju dolazi do zanimljivoga otkrića - pronalazi njihovu kćer. U romanu se uspješnu isprepliću intrige, poezija, ljubavne strasti i opisi završetka jedne ere. Ampuero je jedno prigodom izjavio da ga izuzetno veseli što se njegove knjige masovno čitaju ,(2) a zahvaljujući velikom uspjehu u Čileu postao je poznat i izvan granica svoje zemlje. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada. Kod nas mu je u izdanju nakladničke kuće Mozaik knjiga 2008. objavljen roman Ljubavnici iz Stockholma, a obzirom na njegovu planetarnu popularnost, nadam se da možemo očekivati još koji prijevod nekoga djela iz njegova bogata i zanimljiva opusa. --- (1) Intervju s Robertom Ampuerom “Revista Capital”, br. 236 (5. do 16. rujna 2008.) (2) Roberto Ampuero: Los lectores me permiten ser libre u „Vuelan las Plumas“, srijeda 5. studenog 2003. |
No hay comentarios:
Publicar un comentario