PROROČANSTVO
(Oráculo)
Remember
me, but ah! Forget my fate.
Nat.
Tate & Henry Purcell
(Dido
and Aeneas)
Nema veće slučajnosti od šarenice oka
moga,
pitajte djecu koja plaču na zemlji,
zaustavite se pokraj mora kako biste promatrali
njihov let
dok je sunce prozračno i jauče ili se niti
ne pojavljuje.
Proročica zatvara oči, a zubi joj
i mrzovoljni suhi jezik, škrguću.
-
Kotač se uvijek okrene
prema središtu svoga neba
i sve se zaustavlja, govori i traje.
-
Naga će ići u potkrovlje i
stalno tkati,
možda se njezin
ljubavnik nikada neće vratiti iz rata.
Godine će plesati i
neće čak ni prepoznati
komade metala,
kolonadu, more.
-
Nakon toga vidim tišinu i
krik pun bola.
Krv je otkrila
svoju vlastitu muklu težinu.
Malo dalje požar i
konj konzul*.
I mučenici što
mirišu na ćudljivu slavu.
… Ima oblaka i
riba u mojim obrvama,
ima i planeta...
Mogu vidjeti trag
koji se izobličuje i nestaje.
Mjesec dolazi
bliže, anđeo se približava.
Dvije tisuće zvona
ranjava me i zabija mi se u uši.
Jerihon se
predaje, a orao ugiba
dok bik trči iza
lavova.
Pretposljednje
vijesti, glasnici bježe:
pao je Rim,
Tenochitlán, Cuzco.
-
Plač ponovo potresa moje
okove.
-
Policija stražari iza
zidina,
nema
bježanja; posipaju me sumporom,
savladavaju
me, osuđuju, ljube me u lice.
-
Maknite zrcala, oživite
tu vatru!
-
Tresem se od gladi i
osjećam kako mi moji poludjeli
gavrani ulijeću u usta.
-
Zbog čega nikada ne
objavljujem ono što je jučer napisano?
… U mojim rukama
ima oblaka,
Sjećam se samo
mora…
(Gonzalu Rojasu)
*Misli se na Incitatusa, konja kojega je
ludi car Kaligula želio imenovati rimskim konzulom (op. prev.).
PRAG
(Praha)
Opsesija
za Vladimira Holana
Sanjam jedan grad i jedan prozor:
netko neprestano pada, posvuda,
netko stalno pada s prozora.
Magla svjetlosti ili snijeg u magli.
Posvuda netko pada
(pada).
Na kraju ulice, na prozoru,
sanjam jedan grad i neprestano upadam
u njegove rupe.
Bez prestanka padam čitavim stoljećem,
padam neprestano i ne budim se.
(Za
Grinora Roja)
PROROCI
(Los videntes)
Svi smo htjeli biti Rimbaud.
Svi smo htjeli biti Artaud.
Svi smo htjeli biti Edgar Allan Poe.
Nipošto Verlaine,
ni neki manje značajan pjesnik,
nipošto reci
maloga pisara s dvora.
Ništa, ni zrak, ni pjesma:
svi smo išli ravno na stratište.
ZAGREB
Na čitavome širokom svijetu postoji samo
jedna ulica
koja stane među ove prste.
Penje se na moju praznu glavu i hoda po
njoj.
Silazi i odjekuje u mojoj mrtvoj glavi.
ADRESA
(Domicilio)
Kameni brojevi, prokleti kameni brojevi:
moja kuća nema ulicu, nema krov, ne miriše
na juhu.
Moja je kuća smještena u tišinu
na divljem terenu gdje nikada ne cvjetaju
djeca,
gdje je iznad nje samo riječ.
O JEDNOME NÁHUATL KRONIČARU
(De un cronista náhuatl)
(Pad Tenochitlána, 13.
kolovoza 1521.)
Pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu.
Ne pojavljuje se niti redak,
nema traga šiljka olovke,
pišem po kamenu
I snaga se troši,
umiru prašume,
propadaju planeti.
Pišem po kamenu:
vrijeme ne piše.
Smrt jaši,
Bog nas uništava,
orao pada grizući si krila,
pišem po kamenu
povijest koju vidim
za svu djecu
i majke koje plaču:
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
i nema žrtvovanja, nema svećenika;
pišem po kamenu,
koplja su slomljena,
pišem po vodi,
pišem po zraku:
stari rukopisi mirišu
po sprženome mesu.
Pišem po kamenu
i krv je XOCHITAL*
i krv je CUÍCATL*.
Krv koja teče
nije naslijedila sjećanje.
(Teresi Callderón)
*Xochital, CuÍcatl - poezija na jeziku
náhuatl (op. a.).
IGUALA*
(Država Guerrero,
Meksiko, 2014.)
Osam tisuća devetsto četrdeset i četiri
kostiju
bezazlenih, nesigurnih, nedostižnih,
budnih,
spaljenih i nijemih u dugoj sjeni,
osam tisuća devetsto četrdeset i četiri
kosti
koje više nisu na licu zemlje;
bez zakona gravitacije, sada i bez želje,
bez snova, slijepe jer su same sebe
slomile
u močvari krvnika bez majki,
bez neba, bez imalo mora među obrvama.
Ponovo brojim dijelove dijelove i rane:
osam tisuća puta pet, puta četrdeset i
tri,
puta ledena pustinja, puta milijardu noći
koje će, zasigurno, pasti nad sve nas.
DVIJE PJESME + 1 O BORAVKU U
PSIHIJATRIJSKOJ KLINICI
(Dos poemas + 1 del encierro en la clínica
pisquiátrica)
I
Ponovno iza tih rešetaka
premda još nisam prijestupnik;
borim se sa svojim osobnim neprijateljem,
tim kopiletom, borim se s ja,
s moje, s tim mi.
S bespomoćnima i vukovima,
s ja koje se promatra u zrcalu
i ne prepoznaje se niti jedan dan.
II
Nećeš pušiti.
Nećeš piti.
Nećeš se jebati.
Nećeš moći čitati
(jer ti to onemogućavaju tablete).
Nećeš biti sretan.
Nećeš biti sretan.
Nećeš biti sretan.
III
Most luđaka
(El puente de los locos)
Prošao sam most u oba smjera.
Izašao sam. Ušao u sebe samoga.
Želio sam se pokajati, odletjeti u neko
nebo.
Hodati po vodama, iskapati mrtve.
Popeo sam se na vrh toga prokletog
mosta i još sam više slijep.
Vraćam se i ponovno započinjem putovanje.
Na njegovim ogradama tražim nesigurni
oslonac:
bez jasnoga cilja, polako napredujem.
NAPISANO GLAGOLJICOM
(Escrito en glagolÍtico)
(Malena ploča pronađena u Baškoj, otok Krk,
Hrvatska)
Jezik koji ne postoji, ali živi
u malenoj, laganoj ploči.
Jezik škrtih znakova
(mudraci su govorili „škrtih obilježja“).
Otkriće koje želimo razumjeti,
koje pokušavamo dešifrirati
ohološću obrazovanoga i nemarnoga čovjeka.
Nitko i ne zna
-
što se krije iza nje -
stotine, tisuće, milijuni ljudi
svoju su krv ugradili ne u riječi
nego u mostove, gradove, ceste, groblja,
promatrajući spokojno more,
razmišljajući o budućnosti koja danas
odjekuje.
(Željki Lovrenčić)
ANDRÉS MORALES MILOHNIĆ
rođen je u Santiagu 1962. Pjesnik je i esejist, te najmlađi čileanski akademik.
Na Čileanskome sveučilištu diplomirao je književnost. Hispanističku filologiju
doktorirao je na Filozofskome fakultetu Nezavisnoga sveučilišta (Universidad
Autónoma) u Barceloni. Objavio je devetnaest zbirki poezije: Po čudnim otocima (1982.), Solilokvij vatre (1984.), Lázaro uvijek plače (1985.), Ne slučajnosti/Hors du Hasard (1987.), Vježbanje govora (1989.), Riječ (1991.), Porok ljepote (1992.), Proročanska vizija (1993.), Uništiti oči (1995.), Umijeće ratovanja (1995.), Scene propadanja Zapada (1998.), Rekvijem (2001.), Osobna antologija (2001.),
Izabrane pjesme (2002. - prijevod Željka Lovrenčić i
Jordan Jelić), Mrtvo sjećanje (2003.), Demon ništavila (2005.), Pjesme proročice (2009.), Vježbanje pisanja (Čovjekolika kocka,
knjiga-stvar, 2010.) Poemas/Pjesme (s
Višnjom Milohnić Roje, 2011.), Kratka antologija (elektronička knjiga,
2011.), Napisano (2011.), 9.
siječnja, dan kad smo izrekli sadašnjost (2014.)
Poezija
mu je djelomično objavljena na jedanaest jezika (engleski, francuski, hrvatski,
portugalski, mapudungun, kineski, švedski, norveški, rumunjski, katalonski i
talijanski) i uključena u više od šezdeset domaćih i stranih antologija te u
veliki broj čileanskih i inozemnih književnih časopisa (više od osamdeset). Za
svoje je stvaralaštvo dobio nacionalna i međunarodna priznanja od kojih se
ističu Nagrada Manantial Čileanskoga sveučilišta, (1980.), Nagrada Miguel Hernández za najboljega mladoga latinsko-američkoga
pjesnika (Buenos Aires, 1983.), Stipendija
Pablo Neruda, (1988.), Stipendija za
strane hispaniste (kao pjesnik i sveučilišni profesor) španjolskoga
Ministarstva vanjskih poslova, (1995.), FONDART
(1992. i 1996.), Nagrada grada San
Felipea, (1997.), Stipendija za
pjesničko stvaralaštvo Zaklade Andes, (2001.), Književna stipendija za pjesničko stvaralaštvo Čileanskoga
Nacionalnoga vijeća za kulturu i umjetnost (2001., 2004. i 2008.), Nacionalna nagrada za poeziju „Pablo Neruda“, (2001.), Prva nagrada na XII. međunarodnome pjesničkome natječaju „La Porte de Poétas u Parizu, (2007.) i Nagrada za esej „Španjolski kulturni centar“
(2002. i 2003.) U listopadu 2008. postaje članom Čileanske akademije za jezik.
Vezano
uz eseje, kritike i antologije ističu se njegove knjige posvećene čileanskoj, hispanoameričkoj,
španjolskoj i europskoj književnosti: Poetska
antologija Vicentea Huidobra (1993.), Jedan
kutak svijeta. Prikaz suvremene
iberoameričke poezije (1993.), Suvremena
hrvatska poezija (1997.), Anguitología
(1999.), Ujedinjena Španjolska: pjesnička
antologija španjolskoga građanskoga rata
(1999.), Altazor svojeručno (1999.), Antologija pjesama i proze Miguela Artechea (2001.), O riječi i djelu, eseji (2003.), Pjesnička antologija naraštaja osamdesetih (2010.) i U sjeni pjesme (neizdano).
Pisanje
poezije usklađuje s predavanjima - Poetska radionica, Španjolska klasična i
suvremena književnost i Čileanska poezija na Čileanskome sveučilištu te na
Sveučilištu Finis Terrae u Santiagu.
