NAPISANO GLAGOLJICOM (Escrito en glagolÍtico) POEMAS DE ANDRÉS MORALES TRADUCIDOS AL CROATA

PROROČANSTVO

(Oráculo)

Remember me, but ah! Forget my fate.

Nat. Tate & Henry Purcell

(Dido and Aeneas)

Nema veće slučajnosti od šarenice oka moga, 

pitajte djecu koja plaču na zemlji,

zaustavite se pokraj mora kako biste promatrali njihov let

dok je sunce prozračno i jauče ili se niti ne pojavljuje.

Proročica zatvara oči, a zubi joj

i mrzovoljni suhi jezik, škrguću.

-          Kotač se uvijek okrene prema središtu svoga neba

i sve se zaustavlja, govori i traje.

-          Naga će ići u potkrovlje i stalno tkati,

možda se njezin ljubavnik nikada neće vratiti iz rata.

Godine će plesati i neće čak ni prepoznati

komade metala, kolonadu, more.

-          Nakon toga vidim tišinu i krik pun bola.

Krv je otkrila svoju vlastitu muklu težinu.

Malo dalje požar i konj konzul*.

I mučenici što mirišu na ćudljivu slavu.

… Ima oblaka i riba u mojim obrvama,

ima i planeta...

Mogu vidjeti trag koji se izobličuje i nestaje.

Mjesec dolazi bliže, anđeo se približava.

Dvije tisuće zvona ranjava me i zabija mi se u uši.

Jerihon se predaje, a orao ugiba

dok bik trči iza lavova.

Pretposljednje vijesti, glasnici bježe:

pao je Rim, Tenochitlán, Cuzco.

-          Plač ponovo potresa moje okove.

-          Policija stražari iza zidina,

nema bježanja; posipaju me sumporom,

savladavaju me, osuđuju, ljube me u lice.

-          Maknite zrcala, oživite tu vatru!

-          Tresem se od gladi i osjećam kako mi moji poludjeli

gavrani ulijeću u usta.

-          Zbog čega nikada ne objavljujem ono što je jučer napisano?

… U mojim rukama ima oblaka,

Sjećam se samo mora… 

(Gonzalu Rojasu)

*Misli se na Incitatusa, konja kojega je ludi car Kaligula želio imenovati rimskim konzulom (op. prev.).

PRAG

(Praha)

                                    Opsesija za Vladimira Holana

Sanjam jedan grad i jedan prozor:

netko neprestano pada, posvuda,

netko stalno pada s prozora.

Magla svjetlosti ili snijeg u magli.

Posvuda netko pada

(pada).

Na kraju ulice, na prozoru,

sanjam jedan grad i neprestano upadam

u njegove rupe.

Bez prestanka padam čitavim stoljećem,

padam neprestano i ne budim se.

(Za Grinora Roja)       

PROROCI

(Los videntes)

Svi smo htjeli biti Rimbaud.

Svi smo htjeli biti Artaud.

Svi smo htjeli biti Edgar Allan Poe.

Nipošto Verlaine,

ni neki manje značajan pjesnik,

nipošto reci

maloga pisara s dvora.

Ništa, ni zrak, ni pjesma:

svi smo išli ravno na stratište.

ZAGREB

Na čitavome širokom svijetu postoji samo jedna ulica

koja stane među ove prste.

Penje se na moju praznu glavu i hoda po njoj.

Silazi i odjekuje u mojoj mrtvoj glavi.

ADRESA

(Domicilio)

Kameni brojevi, prokleti kameni brojevi:

moja kuća nema ulicu, nema krov, ne miriše na juhu.

Moja je kuća smještena u tišinu

na divljem terenu gdje nikada ne cvjetaju djeca,

gdje je iznad nje samo riječ. 

O JEDNOME NÁHUATL KRONIČARU

(De un cronista náhuatl)

(Pad Tenochitlána, 13. kolovoza 1521.)

Pišem po kamenu,

pišem po kamenu,

pišem po kamenu,

pišem po kamenu,

pišem po kamenu,

pišem po kamenu.

Ne pojavljuje se niti redak,

nema traga šiljka olovke,

pišem po kamenu

I snaga se troši,

umiru prašume,

propadaju planeti.

Pišem po kamenu:

vrijeme ne piše.

Smrt jaši,

Bog nas uništava,

orao pada grizući si krila,

pišem po kamenu

povijest koju vidim

za svu djecu

i majke koje plaču:

pišem po kamenu,

pišem po kamenu,

i nema žrtvovanja, nema svećenika;

pišem po kamenu,

koplja su slomljena,

pišem po vodi,

pišem po zraku:

stari rukopisi mirišu

po sprženome mesu.

Pišem po kamenu

i krv je XOCHITAL*

i krv je CUÍCATL*.

Krv koja teče

nije naslijedila sjećanje.

(Teresi Callderón) 

*Xochital, CuÍcatl - poezija na jeziku náhuatl (op. a.).

IGUALA*

(Država Guerrero, Meksiko, 2014.)

Osam tisuća devetsto četrdeset i četiri kostiju

bezazlenih, nesigurnih, nedostižnih, budnih,

spaljenih i nijemih u dugoj sjeni,

osam tisuća devetsto četrdeset i četiri kosti

koje više nisu na licu zemlje;

bez zakona gravitacije, sada i bez želje,

bez snova, slijepe jer su same sebe slomile

u močvari krvnika bez majki,

bez neba, bez imalo mora među obrvama.

Ponovo brojim dijelove dijelove i rane:

osam tisuća puta pet, puta četrdeset i tri,

puta ledena pustinja, puta milijardu noći

koje će, zasigurno, pasti nad sve nas.

* U Iguali su u rujnu 2014. godine narko-bande otele i ubile 43 studenta (op. prev.).

DVIJE PJESME + 1 O BORAVKU U PSIHIJATRIJSKOJ KLINICI

(Dos poemas + 1 del encierro en la clínica pisquiátrica)

I

Ponovno iza tih rešetaka

premda još nisam prijestupnik;

borim se sa svojim osobnim neprijateljem,

tim kopiletom, borim se s ja,

s moje, s tim mi.

S bespomoćnima i vukovima,

s ja koje se promatra u zrcalu

i ne prepoznaje se niti jedan dan.

II

Nećeš pušiti.

Nećeš piti.

Nećeš se jebati.

Nećeš moći čitati

(jer ti to onemogućavaju tablete).

Nećeš biti sretan.

Nećeš biti sretan.

Nećeš biti sretan.

III

Most luđaka

(El puente de los locos)

Prošao sam most u oba smjera.

Izašao sam. Ušao u sebe samoga.

Želio sam se pokajati, odletjeti u neko nebo.

Hodati po vodama, iskapati mrtve. 

Popeo sam se na vrh toga prokletog

mosta i još sam više slijep.

Vraćam se i ponovno započinjem putovanje.

Na njegovim ogradama tražim nesigurni oslonac:

bez jasnoga cilja, polako napredujem.  

NAPISANO GLAGOLJICOM

(Escrito en glagolÍtico)

(Malena ploča pronađena u Baškoj, otok Krk, Hrvatska) 

Jezik koji ne postoji, ali živi

u malenoj, laganoj ploči.

Jezik škrtih znakova

(mudraci su govorili „škrtih obilježja“).

Otkriće koje želimo razumjeti,

koje pokušavamo dešifrirati

ohološću obrazovanoga i nemarnoga čovjeka.

Nitko i ne zna

-          što se krije iza nje  -

stotine, tisuće, milijuni ljudi

svoju su krv ugradili ne u riječi

nego u mostove, gradove, ceste, groblja,

promatrajući spokojno more,

razmišljajući o budućnosti koja danas odjekuje.

                                               (Željki Lovrenčić)

ANDRÉS MORALES MILOHNIĆ rođen je u Santiagu 1962. Pjesnik je i esejist, te najmlađi čileanski akademik. Na Čileanskome sveučilištu diplomirao je književnost. Hispanističku filologiju doktorirao je na Filozofskome fakultetu Nezavisnoga sveučilišta (Universidad Autónoma) u Barceloni. Objavio je devetnaest zbirki poezije: Po čudnim otocima (1982.), Solilokvij vatre (1984.), Lázaro uvijek plače (1985.), Ne slučajnosti/Hors du Hasard (1987.), Vježbanje govora (1989.), Riječ (1991.), Porok ljepote (1992.), Proročanska vizija (1993.), Uništiti oči (1995.), Umijeće ratovanja (1995.), Scene propadanja Zapada (1998.), Rekvijem (2001.), Osobna antologija (2001.), Izabrane pjesme (2002. - prijevod Željka Lovrenčić i Jordan Jelić), Mrtvo sjećanje (2003.), Demon ništavila (2005.), Pjesme proročice (2009.), Vježbanje pisanja (Čovjekolika kocka, knjiga-stvar, 2010.) Poemas/Pjesme (s Višnjom Milohnić Roje, 2011.), Kratka antologija (elektronička knjiga, 2011.), Napisano (2011.), 9. siječnja, dan kad smo izrekli sadašnjost (2014.) 

Poezija mu je djelomično objavljena na jedanaest jezika (engleski, francuski, hrvatski, portugalski, mapudungun, kineski, švedski, norveški, rumunjski, katalonski i talijanski) i uključena u više od šezdeset domaćih i stranih antologija te u veliki broj čileanskih i inozemnih književnih časopisa (više od osamdeset). Za svoje je stvaralaštvo dobio nacionalna i međunarodna priznanja od kojih se ističu Nagrada Manantial Čileanskoga sveučilišta, (1980.), Nagrada Miguel Hernández za najboljega mladoga latinsko-američkoga pjesnika (Buenos Aires, 1983.), Stipendija Pablo Neruda, (1988.), Stipendija za strane hispaniste (kao pjesnik i sveučilišni profesor) španjolskoga Ministarstva vanjskih poslova, (1995.), FONDART (1992. i 1996.), Nagrada grada San Felipea, (1997.), Stipendija za pjesničko stvaralaštvo Zaklade Andes, (2001.), Književna stipendija za pjesničko stvaralaštvo Čileanskoga Nacionalnoga vijeća za kulturu i umjetnost (2001., 2004. i 2008.), Nacionalna nagrada za poeziju „Pablo Neruda“, (2001.), Prva nagrada na XII. međunarodnome pjesničkome natječaju „La Porte de Poétas u Parizu, (2007.) i Nagrada za esej „Španjolski kulturni centar“ (2002. i 2003.) U listopadu 2008. postaje članom Čileanske akademije za jezik.

Vezano uz eseje, kritike i antologije ističu se njegove knjige posvećene čileanskoj, hispanoameričkoj, španjolskoj i europskoj književnosti: Poetska antologija Vicentea Huidobra (1993.), Jedan kutak svijeta. Prikaz suvremene iberoameričke poezije (1993.), Suvremena hrvatska poezija (1997.), Anguitología (1999.), Ujedinjena Španjolska: pjesnička antologija španjolskoga građanskoga rata (1999.), Altazor svojeručno (1999.), Antologija pjesama i proze Miguela Artechea (2001.), O riječi i djelu, eseji (2003.), Pjesnička antologija naraštaja osamdesetih (2010.) i U sjeni pjesme (neizdano).

Pisanje poezije usklađuje s predavanjima - Poetska radionica, Španjolska klasična i suvremena književnost i Čileanska poezija na Čileanskome sveučilištu te na Sveučilištu Finis Terrae u Santiagu.