U prestižnome argentinskome časopisu „Todo es historia“ (Sve je povijest), jednome od najstarijih povijesnih časopisa koji izlazi od 1967., prošle su godine objavljena dva članaka posvećena Hrvatima u Argentini. Potpisuju ih Cristian Sprljan i Horacio J. Spinetto.
Mladi istraživač iz Córdobe Sprljan ne posustaje u promicanju hrvatske povijesti i kulture u Argentini, jednoj od pet zemalja svijeta u kojima ima najviše naših doseljenika (uz SAD, Kanadu, Australiju i Čile). Nakon diplomske radnje u kojoj govori o hrvatskome doseljavanju u Córdobu i koja je u cijelosti objavljena u broju 46/2004 „Studije Croatice“, ponovno priopćava svoja zanimljiva otkrića o argentinskim Hrvatima. U opširnome tekstu „Los croatas en la Argentina: Su identidad e impronta en nuestra sociedad“ (Hrvati u Argentini: njihov identitet i doprinos našemu društvu) popraćenome fotografijama iz Hrvatskoga državnoga arhiva, piše o hrvatskome doseljavanju u Argentinu kroz povijest, o migracijskim valovima, uzrocima, institucijama te istaknutim osobama iz naše zajednice koje žive u raznim argentinskim pokrajinama.
O dolasku naših zemljaka u Argentinu u uvodnome poglavlju Cristian piše: „Došli su s austro-ugarskim, talijanskim, austrijskim ili jugoslavenskim putovnicama. Napustili su svoje doline, planine, plaže i otoke. Nitko ih nije pozvao. Stizali su u vrijeme kad smo još bili španjolska kolonija, onda kad smo se počeli organizirati kao država, u vrijeme između dva svjetska rata i polovicom XX. stoljeća. Brali su pamuk u Chacu, grožđe u Cuyu, uzgajali ovce u Patagoniji. Otvarali su nove putove čitavoj naciji i svojim su rukama gradili značajne građevine po mnogim gradovima. Profesori, intelektualci, poljoprivrednici i kamenoresci. Došlo ih je desetke tisuća, a danas ima stotinu tisuća njihovih potomaka. Malo se zna o njima, ali dio su argentinske povijesti. To su Hrvati“.
Slijedi kratka povijest Hrvatske te opis aktualnih hrvatskih prilika. Iz teksta saznajemo da su Hrvati u Argentinu dolazili u tri vala. Prvi obuhvaća razdoblje od 1870. do 1914. kada stižu oni koji žele poboljšati svoju gospodarsku situaciju i traže nova obzorja. Drugo razdoblja dolaska Hrvata je od 1918. do 1939., to jest, nakon Prvoga svjetskoga rata kada je siromaštvo mnoge naše zemljake potaknulo napustiti svoja ognjišta. Najviše hrvatskih doseljenika u Argentini potječe iz Dalmacije, Istre i Hercegovine. Nastanjuju se u gotovo svim dijelovima zemlje; u jednakoj mjeri u poljoprivrednim i urbanim središtima.
Treća skupina dolazi nakon Drugoga svjetskoga rata i u njoj je najveći broj intelektualaca.
Gdje ima najviše Hrvata
Hrvati su uglavnom prvo dolazili u luku Buenos Aires gdje su odsjedali u hotelu za doseljenike. Prvi naš doseljenik u Argentinu kojemu se zna ime je Vicko Lupis, rodom s Pelješca. On već 1860. plovi argentinskim rijekama.
Značajna hrvatska zajednica koja je došla u prvim godinama XX. stoljeća, nastanila se na području buenosairške četvrti Dock Suda. Tu su osnovali „Austro-ugarsko društvo uzajamne pomoći“ i „Hrvatski dom“ koji se danas zove „Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći Naš dom“ i predstavlja državu koja više ne postoji. U njemu djeluje i nekolicina Hrvata. Na tome je području 19. ožujka 1923. osnovan „Hrvatski kulturni krug i krug uzajamne pomoći“.
Iako je razlika između doseljenika koji su došli u različita vremenska razdoblja razvidna, i dalje se njeguje i slavi ono što su promicali njegovi osnivači - katoličku vjeru i svece zaštitnike Svetoga Josipa i Sinjsku djevicu. U kulturnoj djelatnosti ističu se pjevački zbor „Zlatni zbor“, folklorno društvo „Pobjeda“ te orkestar „Dalmacija“. Godine 1994. tu je instituciju posjetio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
U gradove i mjesta u okolici Buenos Airesa - La Platu, Ensenadu i Berriso doseljavali su Hrvati iz Istre koji su bježali od Mussolinijeve fašističke vlasti i zapošljavali se u solanama i hladnjačama. Mnogi od njih bili su članovi projugoslavenske skupine „Kosovo“ koja je postojala između 1911. i 1947. Kamenoresci iz Hrvatskoga primorja radili su u kamenolomima u gradu Tandilu, a u Rosario, gospodarsko središte pokrajine Santa Fe, počeli su stizati polovicom XIX. stoljeća i tu radili kao lučki radnici. Među njima bio je i Cosme Budislavich, žrtva radničke pobune u tome gradu koji je u nj došao 1899. i radio u Argentinskoj šećerani. Godine 1901., dok je s ostalim radnicima prosvjedovao za veća prava, metkom u potiljak ubila ga je policija. Na vječni počinak ispratilo ga je 8000 osoba, a njegova je smrt izazvala nove prosvjede. Radnici koji su u taj grad došli u razdoblju između dva rata iz Hrvatske ili iz argentinskih okolnih sela, povećali su broj naših doseljenika na tome području. Pedesetih godina prošloga stoljeća Hrvati i Slovenci osnovali su „Jugoslavenski klub“ koji je propao devedesetih godina. Od tada tu djeluje „Hrvatski kulturni centar“. U Rosariju, u Parku nezavisnosti (Parque de la Independencia), nalazi se spomenik nazvan Zvonimirova lađa koji je simbol hrvatskoga naroda na tome području i jedini posvećen nekoj stranoj zajednici u tome gradu. U Rosariju postoji i Trg Buratovic koji je dobio ime po bojniku i inženjeru Santiaga Buratovića koji je s otoka Hvara u Argentinu došao 1868. godine, u dobi od dvadeset i dvije godine, koji je zaslužan je za izgradnju argentinskoga telegrafa.
Značajna zajednica Hrvata nalazi se i na jugu Argentine, u pokrajini Santa Fe. Naši su zemljaci ovamo došli između 1870. i 1930., uglavnom iz Dalmacije (prije svega s otoka Hvara) i bavili se poljoprivredom. Sudjelovali su i u pobuni radnika protiv veleposjednika. U toj pokrajini Hrvati većinom žive u Chovetu - Sprljan navodi da su trećina od 3000 stanovnika toga mjesta Dalmatinci koji su došli obrađivati zemlju na to područje. Nakon Drugoga svjetskoga rata franjevci su tu otvorili dom za siročad.
U pokrajinu Entre Ríos, Hrvati su 1961. osnovali društvo „Kralj Tomislav“ kojemu je osnovni cilj bio promicati hrvatsku kulturu. Među našim doseljenicima ističu se prvi predsjednik toga društva Andrés Petric te predsjednik i osnivač „Trgovačkoga i industrijskoga centra“ u Paraní Alberto Amrangunic koji je u Argentinu došao 1867. s Brača.
Osim značajnoga broja Hrvata u Córdobi (o kojima Sprljan podrobno piše u svojoj diplomskoj radnji) naših zemljaka ima i u njezinoj okolici. Tome svjedoči činjenica da, primjerice, u turističkome mjestu Villa del Dique u dolini Calamuchita, od 2004. godine postoji Trg Matea Sferca. Ime je dobio po hrvatskome doseljeniku koji je ovamo došao 1924. i radio kao kamenorezac. U mjestu Malagueño, udaljenome 25 kilometara od Córdobe, živjela je značajna skupina hrvatskih doseljenika iz Istre.
Hrvata ima i u pokrajini Chaco. Tu su obično zajedno dolazili mladi ljudi iz istoga mjesta i radili kao poljoprivrednici ili na poljima pamuka. Dvojica naših zemljaka iz te pokrajine poznati su po svojemu obrazovnome djelovanju. Naime, Ricardo Agustín i Alberto Gerardo Ivancovich, rođeni u Buenos Airesu, prošli su gotovo čitavu zemlju kako bi obrazovali Hrvate u zabitim mjestima. U gradu Resistencia postoji trg nazvan „Republika Hrvatska“, a najvažnija hrvatska institucija je „Hrvatski kulturni centar“.
Naših zemljaka ima i na područjima pokrajine Misiones (uglavnom su se doselili nakon Drugoga svjetskoga rata), te u Patagoniji (došli su dvadesetih godina prošloga stoljeća, a mnogi od njih borili su se u Prvome svjetskome ratu).
Svećenici
Iz dijela o povijesti hrvatskoga doseljavanja saznajemo da su isusovci bili prvi Hrvati koji su stupili na argentinsko tlo. Stoljeće i pol nakon Nikole Plantića koji je u Argentinu došao 1748. ( neko je vrijeme boravio i u Paragvaju), to jest, 1929., dolazi franjevac Leonardo Rusković. Nakon njega 1937. dolazi Blaž Štefanić, a 1939. Rafo Kapurso i Gabrijel Arco. U vrijeme između dva svjetska rata u Argentinu su stigle i časne sestre koje su se uglavnom posvetile njezi bolesnika. Među njima bila je i Marija Petković (od 1940. do 1952.).
Prvi hrvatski misionarski centar osnovan je 1. travnja 1940. u provinciji Buenos Aires, a u izuzetno teškim uvjetima i velikoj oskudici vodio ga je fra Rafo Kapurso. Danas u Buenos Airesu djeluju dva katolička centra: „Sveti Nikola Tavelić“ i „Sveti Leopold Mandić“, a ima ih i u prigradskim zonama.
Godine 1940. naši su franjevci u Chovetu izgradili prvu crkvu koja je dobila ime „Sveti Ante Padovanski“ (u tome je mjestu 60% stanovnika bilo hrvatskoga podrijetla), a mnoga su djeca - siročad u dobi između 6 i 12 godina njihovom zaslugom nakon Drugoga svjetskoga rata poslana u Institut za hrvatsku djecu „Sveti Antun“. Nakon rata, među ostalima svećenicima, u njemu radi i Lino Pedišić rodom s otoka Pašmana koji je kao misionar došao u Argentinu 1946. Bio je tajnik Argentinske katoličke komisije za useljeništvo. Godine 1952. djeca i franjevci došli su u Miramar, mjesto u pokrajini Córdoba, i na prostoru koji im je darovao Martin Hum, hrvatski doseljenik i udovac bez djece, sagradili dom za djecu i kapelicu koji su zatvoreni 1964.
U pokrajini Chaco djelovali su svećenici Vlado Poljičak, Jozo Karlić i Antun Bogetić koji je kasnije bio porečki biskup. U sam crkveni vrh pripada monsinjor Estanislao Karlic, rođen 1926. u gradu Oliva, u pokrajini Córdoba. Roditelji su mu podrijetlom iz mjesta Grižane. Studirao je u Córdobi, a doktorat iz teologije stekao je u Rimu. Bio je nadbiskup u Paraní od 1986. do 2003., a od 2007. je kardinal. Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Kad god može, sudjeluje u vjerskim svečanostima hrvatske zajednice u Argentini. Godine 2008. posjetio je rodno mjesto svojih roditelja.
Politika
Govoreći o političkoj situaciji vezanoj uz Hrvate u Argentini, Cristian Sprljan naglašava da se oni dijele na one koji su živjeli u Argentini i vodili politiku za Hrvatsku te one koji su je vodili za Argentinu.
Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bila je vrlo aktivna „Jugoslavenska nacionalna obrana“ (Defensa Nacional Yugoslava) u kojoj su se, između ostalih, isticali Miguel Mihanovich i José Markovich. Ta je organizacija bila odgovorna Jugoslavenskome komitetu u Londonu. Njezini su članovi smatrali da je Jugoslavija najbolje rješenje za zemlju iz koje su otišli. No, ubojstvo Stjepana Radića u beogradskome parlamentu potiče antisrpski i antijugoslavenski stav te želju da Hrvatska postane nezavisna i slobodna zemlja. Godine 1931. osnovana je organizacija „Hrvatski domobran“, a 1952. „Hrvatski dom“. Kasnije se osnivaju i druge hrvatske institucije poput „Argentinsko-hrvatske industrijsko-gospodarske komore“ ili „Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba“.
Osoba hrvatskoga podrijetla koja je postigla najviši stupanj na nekoj javnoj funkciji je svakako dr. Néstor Carlos Kirchner Ostojic koji je bio argentinski predsjednik od 2003. do 2007. Majka mu je María Juana Ostojic Dragnic, Čileanka iz Punta Arenasa čiji su roditelji došli s Brača. Njegova sestra Alica Kircher u sadašnjoj je vladi ministrica Društvenoga razvitka.
Jorge Cepernic, čiji je otac hrvatskoga podrijetla, rođen je u Río Gallegosu u pokrajini Santa Cruz 1915. Bio je Perónov vatreni pristaša, a ovaj mu je dao nadimak Hrvat. Godine 1973. postao je guverner rodne pokrajine, a tri mjeseca nakon Perónove smrti smijenili su ga sami peronisti Budući da je dopustio snimanje filma „Pobunjena Patagonija“ (La Patagonia Rebelde) proveo je pet mjeseci u zatvoru - naime, film prikazuje ubojstva radnika koji su prosvjedovali tražeći bolje uvjete rada. Cepernik, kojega su jako cijenili i poštivali svi politički krugovi, umro je u 95.-toj godini života. Njegov sin Jorge Marcelo bio je guverner pokrajine Río Gallegos od 1983. do 1987.
Među istaknute argentinske političare hrvatskoga podrijetla, pripada i kirurg Oscar Ivanissevich (1895. - 1976.) čiji su roditelji došli s Brača. Bio je ministar obrazovanja za vrijeme prvoga i drugoga Perónova mandata te njegov veleposlanik u SAD-u.
Kultura, znanost, šport
Od ostalih značajnih Hrvata u Argentini koje Sprljan spominje u svojemu tekstu, ističem neke:
Serafín Livacich, rodom s otoka Brača, došao je u Argentinu 1880. u dobi od dvanaest godina. Pisao je knjige povijesne tematike. Bio je prvi ravnatelj knjižnice u Muzeju Mitre 1907. i tajnik argentinskoga predsjednika Bartolomea Mitrea.
Dinko Bortolazzi prvi je novinar hrvatskih korijena, rođen u plemenitaškoj obitelji u Zadru 1836. Studirao je medicinu u Padovi, a zbog svojega anti austrijskoga stava, morao je pobjeći iz zemlje. Radio je u gradskoj bolnici u Buenos Airesu i vrlo brzo počinje pisati za argentinski tisak. U listu Per gli Slavi objavio je prijevod pjesme Rikarda Jorgovanovića Noć na talijanskome. Umro 1887. u Buenos Airesu.
Svojevrsne ikone argentinskih Hrvata su, bez sumnje, izumitelj daktiloskopije Juan Vuchetic (1858. - 1925.) te poliglot Iván Benigar (1883.- 1950.) - Slovenac rođen u Zagrebu. Studirao je građevinu, antropologiju, sociologiju i filozofiju u Pragu i Grazu, a poznat je po svojim kontaktima s plemenom Mapuche. Zvali su ga Bijeli kacik.
Značajno mjesto među argentinskim Hrvatima zauzimaju i paleontolog Lucas Kraglevich (1886.-1932.) te inženjer geodezije Stjepan Horvat (1895.-1985.) koji je bio rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Tu je i Zlatko Tanodi (1914. -2011.) kojega zovu ocem arhivistike i koji je proslavio ne samo Hrvatsku nego i Argentinu.
Među znanstvenicima ističe se i dr. José Luis Sersic. Rođen je 1933. u Bella Visti, u pokrajini Corrientes, a umro u mjestu Villa Carlos Paz 1993.
Roditelji su mu iz Čakovca. Studirao je astronomiju i fiziku na Sveučilištu u La Plati gdje je 1956. doktorirao astronomiju. Bio je profesor gost na mnogim sveučilištima diljem Latinske Amerike i dopredsjednik Nacionalne akademije za znanost. Njemu u čast, jednome su asteroidu dali ime „2691 sersic“, a po njemu su nazvane jedna škola u njegovome rodnome gradu, nagrada najboljemu istraživaču koju dodjeljuje Argentinsko astronomsko društvo i prva argentinska polarna zvjezdarnica. U astronomiji se koristi i tzv. Sersicev zakon.
U argentinskoj književnosti značajno je ime novinara i književnika Luisa Gregoricha (1938.), a mnogobrojni argentinski sportaši su hrvatskoga podrijetla - primjerice, odbojkaš Marcos Milinkovic, tenisač Daniel Orsanic, biciklist Antonio el Payo Matesevach, nogometaši Dario Cvitanich ili pak Tomas Felipe El Trinche Karlovic koji je obilježio sedamdesete godine prošloga stoljeća kao jedan od najboljih argentinskih nogometaša.
Cristian Sprljan navodi i osobito zanimljiv podatak da je ugledni argentinski rodoslov Binayán Carmona otkrio da je i jedan pradjed Diega Armanda Maradone bio Hrvat.
Zaključak
U dijelu naslovljenome Mračna hrvatska strana Sprljan spominje Antu Pavelića te pojedince vezane uz ustaški pokret koji su 1947. došli u Argentinu jer je Eva Perón u ime svojega muža Juana dopustila dolazak 30 000 hrvatskih izbjeglica.
Iz ove iscrpne analize hrvatske nazočnosti u Argentini, saznajemo i mnoštvo podataka o institucijama koje su osnivali Hrvati te o novinama i publikacijama koje su izdavali.
Horacio J. Spinetto: Hrvatska nazočnost kroz slikarstvo
Na Sprljanov vrlo stručan i informativni tekst o Hrvatima u Argentini, nastavlja se onaj Horacija J. Spinetta koji govori o likovnim umjetnicima podrijetlom iz Hrvatske koji su ostavili traga u toj zemlji.
Oni su: José Crnobori (u Argentini je živio od 1948. do 1978.), Gustav Likan, Žarko Simat, Živko Žic, Šime Pelicarić, Drago Brajak (živi u Mendozi), Zvonimir Katalenić (1920.-1978.) te Petar Svjetlošek ili Pedro Sujetiosak (živio je u Córdobi od 1948. do svoje smrti 1955. godine).
Autor članka spominje i mladu arhitekticu Maríju Vrljičak, a posebnu pozornost posvećuje Zdravku Dučmeliću (rođenome 1923. u Vinkovcima) koji je bio stipendist prestižne madridske Kraljevske akademije lijepih umjetnosti San Fernando. U Argentinu je došao 1949., a od 1951. živi u Mendozi. Predavao je na Visokoj umjetničkoj školi u tome gradu, kojoj je bio ravnatelj od 1963. do 1966. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a osobito se proslavio ilustracijama Borgesove knjige Laberintos. Nakon odlaska u mirovinu, živio je u Buenos Airesu gdje je i umro 1989.
Objavljivanjem ova dva teksta jedan od najznačajnijih argentinskih časopisa odao je veliko priznanje našim zemljacima koji su svojim djelovanjem dali obol mnogim djelatnostima ove zemlje. Ovaj je prilog dragocjeni izvor informacija Argentincima koji žele upoznati korijene mnogih svojih zemljaka, ali i nama koji se bavimo proučavanjem hrvatskih tragova u svijetu kako bismo proširili svoja saznanja.
No hay comentarios:
Publicar un comentario